Nije da ništa ne radim po pitanju bojanja i brušenja, mada to, gledajući učestalost postanja na ovom blogu, i ne izgleda tako. Ali nekako sam se ulijenila ... pa onda imala problema sa pronalaskom svega potrebnoga ... pa onda mi se više dalo plesti ringiče nego lijepiti ili bojati nešto. I tako dan za danom, tjedan za tjednom i mjeseci prođu u tren.
Ovaj Mali ormarić dugo je čekao svoje novo ruho. Kao prvo, bio mi je poklonjen, od moje drage kolegice Blaženke, koja isto tako zna koliko ja obožavam stare stvari i još više im obožavam promijeniti izgled. Jedna nogica mu se malo klimala (ali je to sređeno) ... donja vratašca otvarala su se prema dolje (i to se sredilo promjenom panti) ... falilo je malo izbočenih površina (i tu su opet pomogle ukrasne letvice).
Onda je dugo ostao tako čekati dok sam smišljala razne varijante ukrašavanja. I taman kad sam sretna mislila da sam konačno nešto našla, uleti neka druga misao i ode sve .. puf! Misli ispočetka.
Zatim sam uletila na predavanje o uređivanju namještaja kojeg je
Tea održala u prostorijama NB Hobby Arta i koje mi je puno pomoglo. Pomogli su mi savjeti o pripremi iverala prije bojanja, načinu bojanja, lakiranja ... i sve sam primijenila na Mali ormarić i bila jako zadovoljna.
Onda je opet dugo ostao tako čekati, obojan samo u boju slonovače, i malo pošmirglan laganim shabby efektom, u kutu sobe.
A zatim je "...svizac zamotao čokoladu", pardon, Mali ormarić dobio svoje novo ruho.
Gornja ploha obučena je u japanski papir kojeg sam kupila na zadnjoj
Papirnatoj kavici, nježan, poput pahuljice, gotovo proziran ali se uzorak ipak nazire. Rubovi su ukrašeni malo širom čipkom. Istim japanskim papirom ukrašen je središnji dio donje ladice.
Nove ručkice i još par paljenih ružica od markizeta i mislim da sam završila s obradom. Ili?
Gledam ga tako svaki dan, i razmišljam bi li trebalo još nešto? Mislim da ću ga ipak takvog ostaviti, jednostavnog. Što vi mislite?
Do idućeg posta, lijep pozdrav, Sandra Z.
p.s. da ne zaboravim za kraj, Mali ormarić prije ušminkavanja
